Sadržaj većine razgovora tokom prosečnog ženskog života pre ili kasnije završi se na temi muškaraca. Nekada su to priče ispunjene smehom i ljubavlju, a nekada tugom, gorčinom i besom. Ne pretendujem na kompetentnost, niti imam nameru da pristupam pseudonaučno ovoj temi, već ću samo pokušati da osvetlim  problem iz što više meni dostupnih uglova da bismo razumeli ono što se dešava – i mi žene, i oni – muškarci. Vek u kojem živimo dve decenije naglasio je antagonizme koji su oduvek postojali, poigrao se stereotipima i doveo do povećanja međusobnog nerazumevanja. Da li je oduvek postojalo takvo nerazumevanje? Šta nam se dogodilo?

Društvene nauke kažu da je u praistorijskim zajednicama prvo vladao matrijarhat, tome svedoče i brojni arheološki nalazi, a potom ga je smenio patrijarhat. Koliko brzo se odvijala ta smena i šta ju je uslovilo, nije mi poznato, ali jedno je jasno – jedni bez drugih ne možemo ko god da vlada. Da li je jedno plemensko uređenje bolje od drugog, i šta bi bilo da su žene i ženska božanstva ostale na vlasti – ni to nije najsigurnije utvrđeno, niti se može tačno pretpostaviti. Žene mogu biti veoma solidarne među sobom, ali  i jedne drugima vučice, kao i muškarci. Patrijarhat jeste doneo apsolutnu vladavinu muškaraca u većini životnih i društvenih sfera – od politike, vojske, sudstva, sveštenstva, i tek sporadično iskrsavaju u istoriji sveta i kulturnoj istoriji neka ženska imena van svoje tradicionalne uloge majke porodice. Čak i svet mitova i legendi podleže tom pravilu – ženska božanstva su imala moć, ali ne veću od muške.

Monoteističke religije još više naglašavaju muški princip. Kako je izgledao taj idealni muškarac iz najstarijih vremena, sačuvan u mitovima i književnosti? Trebalo je da bude požrtvovani heroj-branilac svog naroda kao Hektor, trojanski princ, kao knez Lazar, kao Karađorđe; mudar i snalažljiv, pomalo lukav kao Odisej; vešt političar  kao Miloš Obrenović ili Nikola Pašić; pesnik i vitez kao despot Stefan Lazarević; princ koji ima plemenitu viziju budućnosti svoje otadžbine kao Sveti Sava, svestran i radan; porodičan i čovečan kao Banović Strahinja; otmen kao knez Mihailo Obrenović; filozof i mudrac kao Njegoš. Može se navoditi još puno primera, ali svodi se na isto – to su izuzetne ličnosti, ideali, i pred savremenim muškarcima oni izgledaju kao visoko postavljeni ciljevi. Da li su takvi ciljevi dostižni, realni? Mislim da jesu, iako traže ogroman fizički i duhovni trud. Zašto se ne bi potrudili?

Naravno da je nepravedno očekivati od bilo koga ono što ne možeš sam. Očekivanja da se bude pošten, pravedan, iskren, human, radan, požrtvovan prema porodici, prijateljima i otadžbini, džentlmen, neko ko je sposoban da obezbedi materijalnu egzistenciju jesu realna očekivanja u svakom vremenu od svakog čoveka, bilo da je muškarac ili žena, ali mora se primetiti da novo vreme nije donelo pravo vrednovanje nabrojanih vrlina. Često se one izvrću, pa tako izlazi da bolje  prolaze licemeri, sebični ljudi, poltroni, nasilnici, lopovi, lenjivci, jer su „snalažljivi“. Novo doba je redefinisalo, kao u  mnogim stvarima, te proširilo granice dobra i zla. Dobro i zlo su ostali to što jesu, samo su se malo izmešali. Neko ima korist od toga, ali to je donelo i zabunu u ljudima. Da li se ponašati prema starim principima, prema uzorima, ili se prilagoditi novim adetima? Može li se svako prilagoditi takvim promenama, zahtevima vremena?

Ako smo vaspitani „po starinski“, sve što nas okružuje zbunjuje nas i ostavlja nemim, jer nemamo adekvatnog rešenja u sebi za naglu promenu (ni auto ne može iz pete brzine u rikverc). Tako ostajemo nesnađeni, i u krugu ljudi sličnih sebi (similis simile gaudet). Mislim da je to nešto što se dešava muškarcima kod nas na Balkanu, za ostatak planete nemam informacije.

Među ženama moje generacije se često može čuti da su generacije naših očeva, dedova, koji su rođeni tridesetih, četrdesetih ili početkom pedesetih, skoro svi bili porodični ljudi, te su ozbiljno shvatali ulogu hranitelja porodice, kao i šta znači biti s nekim u dobru i zlu, pouzdani i verni, a da danas i nije baš tako. Ako postoje takve statistike negde, verujem da bi potvrdile ovo naše nenaučno uverenje. Takođe, smatra se da su današnji muškarci drugačiji, da ne ostvaruju te zadate ideale i matrice. Mislim da smo nepravedne, jer ne sagledavamo da je vreme drugačije, kao i  političko i društveno uređenje. Kakve sve to ima veze?

„U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“. Generacije naših očeva i dedova su mahom kretali u život iz siromaštva, sa iskustvom Drugog svetskog rata u podsvesti i s mukom se probijali kroz život do diplome i posla, vrednim radom sticali imovinu, stalno strahovali od bede. Obezbedili su porodice, ponašali se uglavnom u skladu sa očekivanjima okoline. Poslednji ratovi devedesetih godina na koji su „natrčale“ generacije rođene šezdesetih i početkom sedamdesetih, donele su promene u doživljaju života. Ove generacije, vaspitane na vrednostima koje su im usadili očevi i dedovi, u rat su uletele iz blagostanja („Možda spava sa očima izvan svakog zla“). Zato je spoznajni proces bio bolniji i ostavio je posledice, najviše zbog kolizije između sveta i vrednosti pre rata i onoga što se desilo posle, promena koje su se događale kao posledica društveno-političke i ekonomske krize. I koje se još uvek događaju, i čini se da nikada neće ni prestati.

Sve ovo što sam navela, mislim da posredno odgovara (moguće  tumačenje problema), tj. daje delimičan odgovor na pitanje gde su nestali muškarci. Nestali su tamo gde su izigrane njihove prirodne vrline. Sistem vrednosti je promenjen, mediji su nametnuli nova očekivanja od muškaraca, oni se međusobno odmeravaju i takmiče u tim očekivanjima i postignućima. Ko ima veći auto, više uticaja i moći u društvu, novca, lepšu (bolju?) ženu… Da li smo i mi žene igrale neku ulogu u tome? Verovatno jesmo, nesvesno. Osvajajući svoja osnovna ljudska prava, zadržale smo i tradicionalne uloge, i hrabro se snašle u svemu, parirajući muškarcima na svim nivoima. Možda se s tom ponovo stečenom ženskom snagom nisu snašli muškarci? Trebalo je možda da budemo mudre, da ih naučimo da prihvate žene kao sebi ravne, saborce, a ne kao protivnike (zar nisu naši preci u Prvom svetskom ratu s poštovanjem dočekivali engleske bolničarke, bili kao braća Milunki Savić?).

Kako ih vratiti sebi samima, izvornoj muškosti? Jedno od rešenja koje mi pada na pamet je sistemsko, i podrazumeva ulogu marketinga i medija. Uz njihovu pomoć mogle bi se slati poruke o tome šta je poželjno i lepo kod muškaraca, šta je to što volimo kod njih. Iz ugla majki, sestara, ćerki, supruga, koleginica. Da ih podsetimo kakvi mogu biti. Možda zvuči patetično, starinski, ali to je ljubav koja daje slobodu da se bude to što jesi. Iz takvih osećanja proistekla su najlepša književna dela o ženama, kafanske pesme, balade, nežna strana muške duše. Dozvolimo dečacima da plaču, da budu to što jesu i ne zamerajmo previše sitnice, a ispravljajmo ono što je loše, sistemski i pojedinačno. Budimo uzor za ono što tražimo i očekujemo.

U Beogradu, 20.1.2020.

Mirjana Štrbac